Super je biti u društvu…
Kreneš na posao i (sasvim slučajno?) upadneš među ljude koje prvi put vidiš, ali ih nekako znaš. Nekako su tu u izmaglicama iza zidova svakodnevnog života.
Prolaziš kroz taj dim kao izvođač na pozornici. Svetla su mutna, zvuk je negde u daljini. I kako hodaš tako je svetlost nekada jača, zvuk nekada čistiji, ali ponovo magla preuzme i sve je opet nekako mutnjikavo.
I onda, kad si već izgubio nadu da ćeš videti nešto više od tog mulja – samo, odjednom, kao kad letiš avionom i popneš se iznad oblaka, čist pogled na Sunce i na sve ispod. Trepneš par puta… Obično je treptaj brzi trenutak. Ovi trenuci traju…
Oči se konačno otvore, sada već navikle na neuprljanu svetlost Sunca.
(Kroz) sve odjednom vidiš drugačije. Uživaš u pogledu. Upijaš prizor. Pa opet uživaš…
I onda se zapitaš da li je kasno za upisati kurs za pilota. Možda i jeste, ali – super je biti u društvu.